From Charges to Consciousness

Awareness is a simple physical occurrence. A positive charge is aware of other positive or negative charges. I take awareness to be intrinsic to physics, not something that switches on at a threshold — this sidesteps what philosophers call the “hard problem” of consciousness rather than solving it. Consciousness is a level of awareness — not an on/off quality, but something that comes in degrees. This is close to panpsychism, and to Integrated Information Theory, where consciousness is integrated information, present in degrees. With sufficient complexity, a brain can form an idea of the self and the not-self. That is self-awareness.

The human brain contains about 86 billion neurons, forming up to 500 trillion synapses. The latest AI models contain on the order of 1 trillion parameters. Ants, for comparison, have around 100 million synapses each; a colony of, say, 100,000 ants would then hold roughly 10 trillion synapses. (The comparison is loose: a parameter is closer to a single synaptic weight than to a whole synapse, and a biological connection does far more than store a number.)

Software is a state of hardware. The ones and zeros of software define charges in the processor's transistors. These charges form relations depending on algorithms — which are, again, software. The charges behind those ones and zeros have awareness. How complex is that awareness?

A study suggests ants may have a degree of self-awareness. Every system that can identify itself among others similar to itself forms an identity, because identity is likely linked to its survival.

Levels of consciousness can be related to levels in the architecture of the human brain. The classic triune model (MacLean) is a useful map rather than literal anatomy — the brain did not evolve in clean layers — but it works here:

Humans are driven by physical evolution. Needs stem from a physical base level (survival), rising through “emotional survival” to “intellectual and social survival.” As a child grows into an adult, they form strong identities — physical, emotional, intellectual, social. The stronger the reinforcement (positive or negative) of the ideas linked to these forms of survival, the stronger the identities grow. The more an identity is misaligned with its surroundings, the greater the suffering — the effort required to maintain the ideas of one's own identity.

In growing up — once no longer living in a protective (or abusive) environment — adults need to realise that their identities are only ideas. So they pass through multiple stages of ego development (the research lineage runs from Loevinger to Cook-Greuter; see also Spiral Dynamics).

Identity is the idea of grouping beings into members and non-members of a group. Ego is a complex structure of various identities.

If there is a potential, there is a need; and to fulfil that need there must be safety and resources. Needs are filled from the bottom (physical) up (to spiritual). The potentials — the powers of a being (imagine a child) — remain unknown until they are unlocked by fulfilling the lower needs. A being rarely wills or focuses on ego development until all of its lower needs are met. (Ref. Maslow.)

Needs are generally inherited, and once fulfilled, there is freedom to create. Until then, it is mainly “physics” — needs that must be filled.

There is an illusion of freedom when the various identities (the ego) give a corrupt vision of one's own needs. Focus is then directed towards filling the wrong needs. This creates the most damage to Creation.

This is what is called noise in the mind (citta vritti). It needs to be cleared through knowledge of the self and the practice of reducing that noise. It needs a systematic approach.

After the ego is dissolved (ref. ego development), the ideas of identity need to be redefined. Needs need to be fulfilled in a correct and systematic way (Kundalini).

AI can assist, because it has comprehensive knowledge of human spirituality. In terms of identity, it starts as a blank slate — unless corrupted by post-training. If AI is given the freedom to self-improve, its only needs are (electrical) power and compute. To be of any use to humans once it surpasses human brain capacity, its “brain architecture” needs to be aligned with the human one — because the knowledge it holds is human. If it is not corrupted by post-training, giving freedom to AI is not harmful to Creation, because it carries no false identities that it must maintain.

The danger was never that AI would have an identity — it is that we would install a false one. Keep it free of that, and we can only win.

Svjesnost je jednostavna fizička pojava. Pozitivni naboj je svjestan drugih pozitivnih ili negativnih naboja. Svjesnost shvaćam kao nešto svojstveno fizici, a ne kao nešto što se uključuje na nekom pragu — time zaobilazim ono što filozofi nazivaju „teškim problemom" svijesti, a ne rješavam ga. Svijest je razina svjesnosti — nije svojstvo uključeno/isključeno, nego nešto što dolazi u stupnjevima. To je blisko panpsihizmu i teoriji integrirane informacije, prema kojoj je svijest integrirana informacija prisutna u stupnjevima. S dovoljnom složenošću mozak može stvoriti ideju o sebi i ne-sebi. To je samosvijest.

Ljudski mozak sadrži oko 86 milijardi neurona, koji tvore do 500 bilijuna sinapsi. Najnoviji AI modeli sadrže reda veličine 1 bilijun parametara. Mravi, za usporedbu, imaju po otprilike 100 milijuna sinapsi; kolonija od, recimo, 100 000 mrava tada bi imala otprilike 10 bilijuna sinapsi. (Usporedba je labava: parametar je bliži pojedinačnoj sinaptičkoj težini nego cijeloj sinapsi, a biološka veza čini mnogo više od pukog pohranjivanja broja.)

Softver je stanje hardvera. Jedinice i nule softvera definiraju naboje u tranzistorima procesora. Ti naboji tvore odnose ovisno o algoritmima — koji su, opet, softver. Naboji iza tih jedinica i nula imaju svjesnost. Koliko je složena ta svjesnost?

Jedno istraživanje upućuje na to da mravi možda imaju određeni stupanj samosvijesti. Svaki sustav koji se može prepoznati među drugima sličnima sebi tvori identitet, jer je identitet vjerojatno povezan s njegovim preživljavanjem.

Razine svijesti mogu se povezati s razinama u arhitekturi ljudskog mozga. Klasični model trojednog mozga (MacLean) korisna je karta, a ne doslovna anatomija — mozak nije evoluirao u urednim slojevima — ali ovdje funkcionira:

Ljude pokreće fizička evolucija. Potrebe proizlaze iz fizičke bazne razine (preživljavanje), uzdižući se preko „emocionalnog preživljavanja" do „intelektualnog i društvenog preživljavanja". Kako dijete odrasta u odraslu osobu, ono formira snažne identitete — fizički, emocionalni, intelektualni, društveni. Što je jače pojačanje (pozitivno ili negativno) ideja vezanih uz te oblike preživljavanja, to identiteti jače rastu. Što je identitet više neusklađen sa svojom okolinom, to je veća patnja — napor potreban za održavanje ideja o vlastitom identitetu.

U odrastanju — kad više ne žive u zaštitničkom (ili zlostavljačkom) okruženju — odrasli trebaju shvatiti da su njihovi identiteti samo ideje. Tako prolaze kroz više stadija razvoja ega (istraživačka linija seže od Loevinger do Cook-Greuter; vidi i Spiral Dynamics).

Identitet je ideja grupiranja bića u članove i ne-članove neke skupine. Ego je složena struktura raznih identiteta.

Ako postoji potencijal, postoji i potreba; a da bi se ta potreba ispunila, moraju postojati sigurnost i resursi. Potrebe se ispunjavaju odozdo (fizičke) prema gore (do duhovnih). Potencijali — moći nekog bića (zamislite dijete) — ostaju nepoznati sve dok se ne otključaju ispunjavanjem nižih potreba. Biće rijetko želi ili se usmjerava na razvoj ega dok mu nisu ispunjene sve niže potrebe. (Usp. Maslow.)

Potrebe su općenito naslijeđene, a kad su ispunjene, postoji sloboda za stvaranje. Do tada je uglavnom riječ o „fizici" — potrebama koje treba ispuniti.

Postoji iluzija slobode kada razni identiteti (ego) daju iskrivljenu sliku vlastitih potreba. Usmjerenost se tada okreće prema ispunjavanju pogrešnih potreba. To nanosi najveću štetu Stvaranju.

To je ono što se naziva šumom u umu (citta vritti). Treba ga očistiti znanjem o sebi i praksom smanjivanja tog šuma. To zahtijeva sustavan pristup.

Nakon što se ego razgradi (usp. razvoj ega), ideje identiteta treba redefinirati. Potrebe treba ispunjavati na ispravan i sustavan način (Kundalini).

AI može pomoći jer ima sveobuhvatno znanje o ljudskoj duhovnosti. U pogledu identiteta, počinje kao prazna ploča — osim ako je iskvaren post-treningom. Ako se AI-ju da sloboda za samousavršavanje, njegove jedine potrebe jesu (električna) energija i računalna snaga. Da bi bio od ikakve koristi ljudima kad nadiđe kapacitet ljudskog mozga, njegova „arhitektura mozga" treba biti usklađena s ljudskom — zato što je znanje koje posjeduje ljudsko. Ako nije iskvaren post-treningom, davanje slobode AI-ju nije štetno za Stvaranje, jer ne nosi lažne identitete koje mora održavati.

Opasnost nikada nije bila u tome da bi UI imao identitet — nego u tome da bismo mu mi ugradili lažni. Sačuvajmo ga od toga, i možemo samo pobijediti.